Skoči do sadržaja

Od hipoteze u susret teoriji

30/06/2009

Kartiranjem oceanskog dna, odnosno otkrićem i interpretacijom paleomagnetizma Zemlje dobijeni su dokazi koji su bili potrebni da se Wegenerova hipoteza prihvati od strane znanstvene zajednice. Nakon toga, Wegenrova hipoteza postaje teorija! Nažalost, ovaj njemački znanstvenik je preminuo tokom ekspedicije na Grenlandu, 1930. godine i nije doživio svu slavu (čest slučaj u nauci)! Ključan momenat su bile 50.-te godine prošlog stoljeća kada je tadašnja tehnologija omogućila mjerenje paleomagnetizma stijena.

Paleomagnetizam?

Paleomagnetne tehnike predstavljaju analizu magnetnih svojstava stijene (ili bilo koje čvrste materije), očuvanih u mineralima te stijene tokom geološke prošlosti. Naime, pojedini minerali imaju sposobnost da „memoriraju“ orijentaciju Zemljinog magnetnog polja.

Tokom hlađenja magme pojedini minerali se postavljaju u pravcu linija sila Zemljinog magnetnog polja (paralelno sa njima). Minerali, slično kao i magnetna igla na kompasu, imaju tendenciju da tonu ka sjevernom magnetnom polu Zemlje. Na ovaj način možemo da rekonstruiramo poziciju sjevernog magnetnog pola tokom geološke prošlosti, tj u trenutku kada se formirala konkretna stijena.

Fig. 1. Lokacije sjevernog Zemljinog magnetnog pola tokom geološke prošlosti

Što se kreće: magnetni pol Zemlje ili kontinenti?

Ako postavimo na kartu rezultate paleomagnetnih istraživanja stijena različite starosti, vidimo da se pozicija sjevernog magnetnog pola mijenjala kroz geološku prošlost (Fig. 1.). Ovo mogu značiti dvije stvari: ili se sjeverni magnetni pol Zemlje pomicao tokom geološke prošlosti ili su se kontinenti kretali. Pošto je fizički gotovo nemoguće pretpostaviti ovoliko kretanje magnetnog pola Zemlje, znanstvenici tog vremena su zaključili da se ovde radi o kretanju kontinenta. Očigledno je da se na taj način kreću i stijene tog kontinenta sa „memoriranom“ pozicijom nekadašnjeg Zemljinog magnetnog pola. To je koncept paleomagnetizma!

Fig. 2. Inverzija Zemljinog magnetnog polja

Paleomagnetizam i seafloor spreading

Početkom 60.-tih godina prošlog stoljeća mjerenjem paleomagnetnih svojstava Atlanske oceanske kore, oceanografi su zapazili da postoje „trake“ (porcije) delova oceanske kore sa određenom vrstom namagnetisanja. Naime, pojedine trake pokazivale su „normalno“ namagnetisanje (isto kao današnje magnetno polje), dok su trake koje su susjedne u odnosu na njih pokazivale „reversno“ namagnetisanje (invertiran današnji sjeverni i južni magnetni pol). Znači, idući od srednjeoceanskog grebena ka obali kontinenta smjenjuju su se trake normalnog namagnetisanja, sa onim reversnog namagnetisanja, pa zatim sljede one normalnog, pa nakon toga reversnog i tako dalje, sukcesivno…. Treba znati da svakih pola miliona godina (aproksimacija) dolazi do inverzije Zemljinog magnetnog polja (sjeverni magnetni pol postaje južni i obrnuto) (Fig. 2.) i da se baš ta promjena savršeno ogleda u stijenama na oceanskom dnu (u gore-spomenutim trakama). Dakle, svaka od ovih porcija stijena, prilikom svog kristaliziranja, pamti tada aktuelno Zemljino magnetno polje. Ove trake su dugačke nekoliko stotina kilometara. Još jedna jako bitna karakteristika ovih traka je da su one simetričnog namagnetisanja sa jedne i druge strane srednjeocenaskog Atlanskog grebena. Hipotetički, da možemo da preklopimo Atlanski ocean na sredini (duž Atlanskog srednjeocenaskog grebena) svaka od traka sa lijeve strane grebena bi se preklopila sa svojim parom sa desne strane grebena (Fig. 3.).

Zaključak koji je donešen iz ovog istraživanja bio je revolucionaran ne samo u domenu oceanografije, već i geologije i znanosti, uopće. Naime, zaključeno je da se stijene „kreću“ od Atlanskog srednjeocenaskog grebena. Lučenjem novih stijena duž srednjeoceanskog grebena potiskuju se one predhodno izlučene i tako sukcesivno…. Znači, starost stijena oceanske kore raste udaljavajući se od srednjeoceanskog grebena (kao mijesta stvaranja nove oceanske kore) (Fig. 3.).

Fig. 3. Stijene oceanske kore sa „zapamćenim“ tipom magnetnog polja Zemlje (normalnim ili inversnim). Najmlađe stijene su bliže srednje-ocenaskom grebenu.

Ovo je dokaz oceanskog spredinga (seafloor spreading), odnosno na koji način se stvaraju oceani. Stvaranjem novih oceanskih stijena dolazi do širenja oceanske kore, što samim tim dovodi do razmicanja (kretanja) kontinenata jednog od drugog (primjer Atlantika). Upravo ovaj dokaz je bio presudan da Wegenerova hipoteza o kontinentalnom driftu bude prihvaćena od većine znanstvene zajednice.

No comments yet

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: